Vilo moja

ne...ne smijem slušati ovu pjesmu...

tu pjesmu u post scriptumu na kraju pisma kojeg si mi poslala u zadnjem e-mailu... tvoje posljednje zbogom
ne... ne smijem više čitati niz slova koje si posložila na tvoj poseban način...pisma u kojem si uspjela na četiri stranice sažeti naš život, sve nedosanjane snove i nadanja, naše osmjehe i trenutke radosti, naša tako rijetko dočekana jutra i onih nekoliko ukradenih noći koje su čuvale našu ljubav i strast skrivajući ih od radoznalih pogleda...sve ono važno i manje značajno što smo htjeli, željeli i znali zbog nas i radi nas...sve ono što je stalo u četiri stranice pisma a što je nas činilo nas...samo nas.

dvije godine...te naše dvije godine...u kojima je vrijeme predahnulo i sačekalo da podijelimo naše snove i posložimo ona mjesta u srcu za nas i zbog nas, da budemo to što smo bili...Ti i Ja....jer samo to smo i željeli, biti Ti i Ja...
i bili smo Ti i Ja... te dvije godine 

ne...ne smijem slušati tu pjesmu... ionako se svakog jebenog jutra budim sa spoznajom da je od Ti i Ja ostalo Ja, a Ti snivaš neke druge snove, u nekom drugom vremenu, prostoru... i sjaju novog jutra

jer kao što pjesma kaže : "...ugašene sve su sviće..." osim one koja gori u mom srcu, koja me grije i svijetli u tami dok gledam u zvijezde ne bih li te na tren ugledao 

ostaje mi za vjerovat toj pjesmi koja kaže : "opet će nas zagrljene naći skupa zora bila" ...tamo...u nebeskim prostranstvima gdje snivaš svoje snove

p.s. nedostaješ mi...moja vilo