Jasmina

Nedjelja je…kasno ljetno popodne lijepe ravnice.
Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno kako to šokci inače čine. 

Prolazim kroz centar Sela uspavanog dugim, ljetnim, tromim danom i lagano skrenem prema slastičarni koju ugledah tik uz cestu, stanem i parkiram uz željezničku prugu. Sjednem pod natkrivenu terasu na grubu drvenu klupu žmirkajući od igre sunčevih zraka na zalasku i lelujanja slamnate zavjese na terasi, pripremajući nepce za omiljenu porciju vanilije i punča. 
              - Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman. Uzeh ipak dvije kuglice punča u čaši. Čuh u daljini vlak. 
Malom žličicom skinem sloj sa kuglice punča koji nestane i istopi se u mojim ustima. Uživam u okusu, mmmmm…punč, ah kakav božanstveni okus, okus koji me isti tren vrati nekoliko godina unatrag, u jednu drugu slastičarnu u Gradu u koji sam krenuo, okus punča koji me podsjetio na usne jedne Jasmine. 

Jasmine, koja je voljela punč i sok od borovnice, ljetni pljusak i nemirne valove na rijeci, svog Pašu, zlatnog retrivera i Žućka, kanarinca kojega sam joj poklonio za njen rođendan, kapljice jutarnje rose na ruži i otpalo lišće starog kestena ispred njenog balkona.

Jasmine, koja je voljela čitati moja pisma iz Splita duboko u noć, uz lampu oblika polumjeseca, ne mareći za dosadne mušice koje su nalazile put kroz zatvorenu zavjesu njene sobe, često dočekavši duboku noć s osmjehom na licu.

A kako sam samo volio taj osmjeh za kojim sam znao doći samo na par sati iz Splita u ravnu Slavoniju, njene usne boje zalaska sunca i okusa punča, njene iskrice radosti u očima, njeno tijelo koje je sve moje snove držalo budnim, njene ruke koje su me pozdravljale sa kolodvora dok sam gledao kroz prozor vagona, jedna u zraku radosno najavljujući ponovni susret, a druga brišući izdajničku suzu rastanka.

Jasmina, djevojka koju sam učinio ženom i koja me učinila muškarcem, žena koja je to znala i željela biti, žena koja nije prešla preko uvrede koju sam joj učinio, žena koja je zbog toga rekla zadnje ne, žena koja je jedne kasne jeseni sumornog i maglovitog petka prije puno godina, ušla u vlak bez povratka, isti takav koji je upravo stao u Selu, trgnuvši me iz sjećanja. 

Gledao sam u ove vagone, nesvjesno tražeći njen lik, njenu plavu kosu, njene tamne oči koje su vidjele duboko u moju dušu, usne koje su znale svaku tajnu mog tijela, tople ruke koje su me branile od hladne zime, njen osmjeh, toliko drag a kojega sam zaledio u trenu nepromišljenosti, bahatosti i nadmoći. 

Čaša sa sladoledom je ostala prazna, ostao je samo okus punča u mojim ustima i sjećanje na Jasminu, sjećanje na mladost koju smo dijelili, na snove koje nismo ostvarili i obećanja koja si nismo ispunili. 

Vlak je krenuo iz stanice i devet vagona kasnije, Jasmina je opet nestala iz mog života.

Sretno ti bilo, draga Jasmina, ma gdje bila, duboko vjerujem da si i ti koji put osjetila nostalgiju naših nadanja, barem dok čuješ zvuk brzog vlaka u daljini.