Nisam vjernik, ne idem u crkvu, ne molim se
nijednom bogu, ne držim desnicu na srcu, nisam ni u jednoj stranci ili pokretu,
ali zadrhtim pri intoniranju Lijepe naše, trnci mi prolaze niz vrat, suza mi
ponekad pobjegne, teško je ostati ravnodušan jer volim Hrvatsku.
U ove dane kršćanskih blagdana, kada je izraženija sjeta i nostalgija, kada sjedamo za blagdansku trpezu, netko sam, a netko u krugu obitelji, slike dragih nam, koji stoluju u nebeskim visinama, nas podsjete da su nam bili dio svakodnevice i radost života, dio naše esencije i suputnici naše mladosti i starosti, dio naših želja, potreba i nemirnih snova.
Teško je danas naći obitelj da nema nekog člana branitelja koji počiva svoj vječni san, koji je punog srca i divljeg ponosa zauvijek zaspao na oltaru Domovine, za naše blagdane, naša jutra i vedre dane, za tiha povečerja i bonace, za radosni smijeh djece u vrtiću, za sve nove ljubavi i poljupce pod starim platanama, kraj fontana i starih zidina, za bogata polja i široke livade, široke kao i njihovo junačko srce koje je zastalo u trenutku njihove vječnosti.
Vama, znani i neznani junaci i ratnici, vjernici i katolici, u praskozorje Uskrsa.
Ne okrećite se svako malo u svom krutom ležaju, nemirni, u nijemom bijesu i ne promatrajte hrvatsku zbilju.
Ne pitajte se, tko upravlja vašom ostavštinom, vašim idealima i zaustavljenim snovima.
Ne pitajte se, gdje je nestao osmijeh vaših najmilijih, zašto rade, a ne mogu živjeti od svog rada, zašto su im glave pognute od sramote i gorčine dok djeci objašnjavaju da nemaju za sutra, za sendvič školarcu, za nedjeljni juneći gulaš, za nove hlače, da nemaju hrvatskih kuna koje odlaze za ratu neotplativih kredita u stranim valutama.
Ne pitajte se, zašto vaši stari lutaju ulicama i čeprkaju, drhtavim, izboranim prstima po kontejnerima, tražeći koricu kruha, a ponos i nelagodu su davno smjestili na dno tog istog kontejnera.
Ne pitajte se, tko je porušio vaše tvorničke dimnjake i zadruge, gdje su nestali radnici i seljaci.
Ne pitajte se, gdje su nestali Dinamo i Hajduk, sportska druženja i okupljanja na kojima nema nasilja i huligana.
Ne pitajte se, gdje su slobode misli i vjerovanja, bez sile i nametanja jedne i jedine istine, malo crne, malo crvene.
Ne pitajte se, tko to drži desnicu na srcu, dok svira jedina vam himna.
Ne pitajte se, tko je uništio vaše snove i našu stvarnost, našoj djeci budućnost.
Ne pitajte se gdje je nestala Hrvatska koju ste sanjali i za koju ste život dali.
Mah…ima toga još, i još…i još…i još…
Ali, nemajte brige, spavajte svoj san i blaženi bili u svom neznanju.
Vjerujem ipak da spavate mirno, onim blaženim mirom i spokojem kojeg ste zaslužili svojom žrtvom, nama živima za nadu.
U ove dane kršćanskih blagdana, kada je izraženija sjeta i nostalgija, kada sjedamo za blagdansku trpezu, netko sam, a netko u krugu obitelji, slike dragih nam, koji stoluju u nebeskim visinama, nas podsjete da su nam bili dio svakodnevice i radost života, dio naše esencije i suputnici naše mladosti i starosti, dio naših želja, potreba i nemirnih snova.
Teško je danas naći obitelj da nema nekog člana branitelja koji počiva svoj vječni san, koji je punog srca i divljeg ponosa zauvijek zaspao na oltaru Domovine, za naše blagdane, naša jutra i vedre dane, za tiha povečerja i bonace, za radosni smijeh djece u vrtiću, za sve nove ljubavi i poljupce pod starim platanama, kraj fontana i starih zidina, za bogata polja i široke livade, široke kao i njihovo junačko srce koje je zastalo u trenutku njihove vječnosti.
Vama, znani i neznani junaci i ratnici, vjernici i katolici, u praskozorje Uskrsa.
Ne okrećite se svako malo u svom krutom ležaju, nemirni, u nijemom bijesu i ne promatrajte hrvatsku zbilju.
Ne pitajte se, tko upravlja vašom ostavštinom, vašim idealima i zaustavljenim snovima.
Ne pitajte se, gdje je nestao osmijeh vaših najmilijih, zašto rade, a ne mogu živjeti od svog rada, zašto su im glave pognute od sramote i gorčine dok djeci objašnjavaju da nemaju za sutra, za sendvič školarcu, za nedjeljni juneći gulaš, za nove hlače, da nemaju hrvatskih kuna koje odlaze za ratu neotplativih kredita u stranim valutama.
Ne pitajte se, zašto vaši stari lutaju ulicama i čeprkaju, drhtavim, izboranim prstima po kontejnerima, tražeći koricu kruha, a ponos i nelagodu su davno smjestili na dno tog istog kontejnera.
Ne pitajte se, tko je porušio vaše tvorničke dimnjake i zadruge, gdje su nestali radnici i seljaci.
Ne pitajte se, gdje su nestali Dinamo i Hajduk, sportska druženja i okupljanja na kojima nema nasilja i huligana.
Ne pitajte se, gdje su slobode misli i vjerovanja, bez sile i nametanja jedne i jedine istine, malo crne, malo crvene.
Ne pitajte se, tko to drži desnicu na srcu, dok svira jedina vam himna.
Ne pitajte se, tko je uništio vaše snove i našu stvarnost, našoj djeci budućnost.
Ne pitajte se gdje je nestala Hrvatska koju ste sanjali i za koju ste život dali.
Mah…ima toga još, i još…i još…i još…
Ali, nemajte brige, spavajte svoj san i blaženi bili u svom neznanju.
Vjerujem ipak da spavate mirno, onim blaženim mirom i spokojem kojeg ste zaslužili svojom žrtvom, nama živima za nadu.
Nema komentara:
Objavi komentar