Igrala si poker

Povrijedila si. Duboko. U samo središte. Dirnula si namjerno. Svjesno. Ciljala si s očitom namjerom.  Znaš gdje pucam. Gdje je stara napuklina. Samo je tanki sloj štiti od vanjskog utjecaja. I svijeta. Dodira.  Koja još nije zatvorena. I baš tamo si gađala. A mogla si bilo gdje. 

Znala si da nisam spreman na napad. Nisam ga ni očekivao. Od tebe najmanje. Tebe koju sam prihvatio. Nisam ništa pitao. Primio te u zagrljaj. Široki. Topli. Prijateljski. 

Trebala si me. Trebala si prijatelja. Dao sam ti sebe. Kao prijatelja. Više nisam mogao. Tada. Znala si to. Jasno sam ti rekao. Tko sam. Zašto sam. Zašto mogu. Zašto ne mogu. 

Skupili smo karte. Igramo "belu"?. Ok. Prihvaćamo pravila. Igra je počela. Bez skrivenih poteza. Bez jockera. U oči smo se gledali. I radovali se. Smijali se. Razgovarali. Otvarali se.

A ti si se zaigrala. Pomiješala si igru i karte. Sa mnom. Zamijenila si me. Za devetku. Osmicu. Trojku. One što se ne broje. Bila si as. Herc. Stalno. Kod svakog miješanja. Nepobjediva. Slagala si štihove ispred sebe. 

No, ti si igrala poker. Od samog početka. Svjesno. Namjerno. Perfidno. Nosila si svu moju ušteđevinu. S mukom skupljenu. Znala si s kakvom mukom. Sve sam ti stavio na stol. Zašto? Zašto baš ja? Zašto si mene odabrala? Što sam ti napravio? Ili što nisam? Lak plijen? Zar je tako bilo očito? 

Zgrabila si što si htjela. Poput lavice. Za vrat. Žilu kucavicu. Ono što nisam nudio. Nije bilo u ponudi. Ni u prodaji. Ni u izlogu čak (barem sam tako mislio). 

Trebam te mrziti. Naravno. Varala si. S osmjehom. Nevinog pogleda. 
Kažu da mržnja skraćuje horizonte, sužava vidno polje i pobjeđuje razum.

Lažu. 
Mrzim što te ne mrzim.