Bili smo glavni

O da, 
bili smo glavni protagonisti naše male predstave radnog naslova "Ti i Ja", male ljubavne priče, kako smo ju s ponosom i ushitom zvali, ne pokušavajući ju usporediti sa nijednom viđenom, jer samo je naša, naravno jedinstvena, a ipak prepoznatljiva kao u slikama onih nekoliko silnih, genijalnih čudaka - umjetnika raznih profila koji su znali svojim prstima prikazati ono što je meni nemoguće izreći ili napisati.

Kako reći "volim te", u određenom trenutku nadahnuća, kada težina izgovorenog nije ni približna širini i prostoru osjećaja koji su ih potaknuli, kada šapat izgovorenog ima snagu neukroćenih morskih valova i veličinu beskraja svemira, kada netom izgovoreno leluja u prostoru između sna i jave, kada se sudara sa našim nemirnim prstima, poigrava sa željom, izaziva slatki drhtaj i nemoć pred nadolazećom strasti i slobodom pokreta, kada iznenadni grč znojnog tijela i poznati tik iznad obrve najavljuje rapsodiju orgazma, toliko puta doživljen a nikad isto proživljen, naglašen i utisnut u sjećanja....kako ih pretočiti u umjetnost?

Lako je umjetnicima napisati, pretočiti u kip, boju ili skulpturu raznih oblika i znakova tu jednostavnu, lako pamtljivu i često (uzaludno i rutinski) izgovaranu rečenicu "volim te", ali meni je teško, skoro nepojmljivo, izgovoriti ju, ma kako ona mala i neugledno izgledala na papiru, jer se bojim, u trenu kad to izgovorim, siline radosti u tvojim očima, oči koje sam tako rado ljubio, postajući dio tebe, dio naše ljubavne priče, radnog naslova " Ti i Ja".

Danas, kada je naslov naše priče eliptičan, krnj i kad nedostaje prvi dio, pomislim koji to umjetnik, kojim alatom i tehnikom može uobličiti naš naslov a koji će ostati trajno u našem sjećanju, osim ovih nekoliko zbrkanih rečenica teksta.

No jedno znam, a to je da ti znaš da te volim na svoj način, iako nigdje traga nema, ni u jednoj slici, skulpturi, romanu ili urezano na drvetu i klupi u parku, osim u mom srcu.