Stajao sam u gužvi

Stajao sam u gužvi, na trećem peronu autobusnog kolodvora, kolovoza te 91. godine, držeći ju za ruku i osjećajući njen duboki nemir i strah nepoznatog i prijetećeg koji se najavljivao i koji je zavladao od svibnja i pogibije naših specijalaca u Borovu Selu. Čekali smo dolazak autobusa koji će odvesti djecu i njihove majke iz naše Mjesne zajednice u mirne krajeve Istre, kako bi, na tren, popustio pritisak i strah od zvuka suludog rata i odjeka razaranja ispaljenih metaka, bombi i raketa. 

Stajali smo, nijemi, ogorčeni i uplašeni, svjesni neizvjesne budućnosti i posljedica takvih rastanaka, nemoćni da mijenjamo stanje koje nas je zadesilo svojom silinom beznađa i besmislenosti. 

Zadubljeni svako u svojim mislima, u jednom trenu mi lagano stisne ruku i pokaže prstom pod konstrukcijom krovišta perona u gnijezdo sa četiri male lastavice i njihovu brižnu majku koja je malo-malo nadlijetala sa pokojim zalogajem za široko otvorene male i gladne kljunčiće.

Pogledah u gnijezdo i male slatke smotuljke u njemu i tijelom mi prostruji toplina od viđenog. Kako su samo mali i bespomoćni ali uporni i glasni u nastojanju da ugrabe mamin dar iz kljuna, sretni u malenom gnijezdu i svom zajedništvu, nesvjesni podmuklog zvuka rafala zaostalog u zraku i vremenu i podrhtavanja tla od siline eksplozija. 

- Hoću li ih zateći kad se vratim? - pitala si sa zebnjom, skrivajući crne kovrče u moju kragnu ljetne maskirne košulje, i sa sumnjom, istodobno znajući odgovor, nesvjesno dodirujući hladan čelik kalašnjikova obješenog preko mog ramena.

- Ma naravno da hoćeš - tješio sam ju neuvjerljivo. 

- Oni brzo rastu, jel - nastavila je - i za čas će oni ojačati i poletjeti – mrmljala je.

Tad je, prčkajući po torbi, izvukla crni, debeli flomaster i na širokom betonskom stupu ispod gnijezda nacrtala veliko srce i u njemu napisala : "za sve male ptičice koje će poletjeti".

Pogledala je u nebo tražeći potvrdu nade za malene ptiće, tražeći potvrdu za nju, za sve majke i djecu sa trećeg perona, za sve branitelje koji su ostali, za sve autobuse koji su vozili tih dana sa raznih perona, za nesigurno sutra koje neće biti potreseno neslomljivim glasom Siniše Glavaševića iz grada heroja, zbog kojega su civilizacija i ljudski moral na kraju XX stoljeća posramljeno pognuli glavu pred sirovom snagom ljudske mržnje i pohoda zla.

Grada u kojem je nestalo nebrojeno ovakvih malih gnijezda i snova, nadanja i očekivanja mladih ptića, prvih izlazaka iz gnijezda u potrazi za visinama i slobodom. 

I danas, kad prolazim kraj tog perona, u tihoj i dostojanstvenoj koloni sjećanja, zagledam se u potkrovlje onog trećeg, još uvijek s vidljivim tragovima rata, tražeći srce koje si nacrtala i sjetim se malih stanovnika gnijezda i samo mogu zaželjeti da su uspjeli poletjeti. Sjetim se i svih znanih i neznanih junaka koji su zastali, ostali ili nestali u toj godini i mjeseca studenog, sva patnja, bol, jauci i poniženje su ostali na tom mjestu, u tom gradu heroja i ratnika, u spomen na one koji nisu imali sreću preživjeti torturu tijela, uma, svijesti i savjesti.

Tada se sjetim i tvog lica, smrznutog od straha i uplašenih očiju u vrelini tog davnog kolovoškog podneva dok smo čekali autobus za bolje sutra, koji te odvezao daleko od mene i naših snova. 

Eh da, mrzim perone pod čijim krovovima nema ptičjeg gnijezda, jer tamo bi morali biti, tamo su gnijezda iz kojih je najlakše poletjeti u beskraj željene slobode.