déjà vu

Subota, 17.09. 

kasno popodne, toplo i sparno u mom gradu, sjedim u zabačenom kafiću sa Harpy, vragolastom forumašicom sa znakovitog kutka Foruma.hr, koja je došla u posjetu rodbini.
Naravno da nismo propustili priliku da se zapijemo, da iskoristimo priliku da ogovaramo poznate nam nickove sa spomenutog kutka. 

Uz pelinkovac i brusnicu riječi se isprepliću, a Harpy, nenadmašna, brbljava i otvorena kakva već jest, izbacuje sličice svojih sjećanja, osjećaja i doživljaja, naizgled nepovezanih, ali meni smislenih, obzirom koliko se virtualno poznamo.

Pratim ju, slažem sličice u kaleidoskop događaja koji prekida zvuk mobitela, Harpyjev sin pita koje hlače da obuče za izlazak… i najednom flash,…bljesak déjà vu, isti trenutak, ali drugi kafić, drugi grad, druga osoba ispred mene, moja ljube i ja slavimo našu prvu godišnjicu ljubovanja koju prekida poziv na mobitel…njen muž …pita gdje su njegove samtane hlače? 

…Isse, htjedoh reć Harpy, kakav déjà vu sam upravo doživio i kako mi se često događa da me prate bljeskovi prošlosti izazvani malim i beznačajnim sitnicama poput ove, no buka iritirajuće cajke me prekida, novi poziv na njen mobitel, ovaj put zove XXX, također forumašica, da potvrde mjesto i vrijeme sastanka. Vrijeme je i rastajemo se, uz zagrljaj i obećanje da ćemo se vidjeti, kad navratim u Zg.

Sjedam u auto i ponovo bljesak… déjà vu…opet moja ljube, njen osmjeh mi pred očima, njene ruke na mom vratu, opet osjećam njene nemirne prste, žedne i željne usne, miris njenog tijela, ukrućene bradavice, tihi šapat "laku noć" rastanka te večeri, prije skoro dvije godine, kada smo slavili našu godišnjicu.

Do kada, pitam se? Do kada će me pratiti bljeskovi déjà vu na svaki zvuk mobitela, na svaki zalazak sunca, na svaki osmjeh i zvuk potpetice, do kada će mi srce svaki put zaigrati na nečiju crnu kosu i nemirne uvojke, do kada neću moći proći kraj tvojeg doma, kada ću se pokrenuti i početi disati? Kada će nestati nemir koji se javlja svakim jutrom i kojega ne želim i ne mogu se boriti protiv njega, a nestaje u snu, gdje vladaju drugi nemiri, u kojima te tražim, u kojima skupljam djeliće naših snova. 

Ali ne mogu više, nemam snage, borba protiv vjetrenjača je davno opisana i uzaludna, vrijeme je, dušo moja, za skidanje oklopa, novo ruho, za spuštanje koplja i puštanje vranca na slobodu. Samo mi je potreban maleni, malecki déjà vu.

Ponedjeljak, 19.09.

Kasno popodne, toplo i sparno pred najavljenu kišu, vraćam se iz susjedne države i kraj ceste ugledam maleni križ, drven, ponosan i uspravan, sam, uz cestu, sjećanje nečijeg stradanja. 

Vozeći dalje, slika tog malog križa me počela pratiti, pojavljivala se i nestajala, ali je stalno bila prisutna i povremeni blicevi tog križa su mi polako sjedali u jedan smisleni i jasni film sljedećih događanja.

I tada…znao sam…vrijeme je… 

Stigao sam, tu, tek sada, na mjesto gdje si prije 6 mj nestala u mraku i tišini, gdje na tebe ukazuju zlatna slova na crnom mramoru, slova koja mi titraju pred očima zbog suza koje ne mogu zadržati, zbog slabosti i nemoći što ti nisam bio tada kad su svi bili uz tebe osim onoga kojega si najviše željela i voljela dok su te spuštali u nepovrat, zbog ovih crvenih ruža koje ti sad nosim a koje me podsjećaju na naše snove o zajedničkim buđenjima, na popodneva zagrljeni na trosjedu, na isprepletene ruke, na ukradene trenutke, na pjesme koje ne smijem i ne mogu slušati a da mi utrobu ne kidaju, na spomen…tebe.

Osjećam te kraj sebe, u sebi… daješ mi snagu da krenem dalje, da zatvorim našu knjigu i ispišem zadnju stranicu. Tako će i biti, milo moje, krećem dalje u nova svitanja, u neki novi zagrljaj i topli dodir, iako niti jedan neće biti kao tvoj.

Da…vrijeme je… ostavljam te, čistog srca, miran i spokojan, među anđelima kakva si i ti bila, ovo je naš zadnji déjà vu