Dok Jeseni lišće opada

Širiš mi ruke i nudiš raspršene snove jesenjeg lišća
Držiš mi lice na dlanu neprekinutih uspomena 
Tvoj pobjednički osmjeh je nagovijest i potvrda 
Znak još jedne u nizu pobjede tvoje 
Nad ostacima i napuklinama moje svijesti 
Ti znaš dubinu i razlog moje nemoći 

Nudiš se, otvaraš, smiješiš se poraženom
Ne skrivaš se više iza nemirnih uvojaka 
Likuješ mojoj samoći, slabosti i mjerljivoj boli 
Za toplinom, mirisom, oblinama, žudnji i sjaju 
Tvog njegovanog, raskošnog i svladanog tijela

I dok Jeseni lišće opada i boje gube žarki sjaj
Ti mi, uz pobjednički osmjeh, tada posebno neodoljiv
Širiš ruke i nudiš zadnji zagrljaj
I znaš, tako prokleto dobro znaš
Da neću stići pohvatati i da ću dugo, dugo u zimu i nova proljeća
Tražiti i skupljati naše snove koje si namjerno, smišljeno i prezirno
Prepustila ugaslim bojama Jeseni kojoj lišće otpada

A mogla si samo reći, uz tvoj poznati i neodoljivi osmjeh
Da su umrli naši snovi i nestali u smiraju kasnog popodneva 
Tada se ne bih trzao na zvuk potpetica koje nisu tvoje
Na razdragani smijeh koji je sličan tvome
I ne bih, svakako ne bih, svjesno i s voljom
Osluškivao šapat tvojih usana dok jeseni lišće otpada