I pitam se tada, pitaš li se sada

Kada kasna zimska noć zasja hladnoćom punog mjeseca
I prekrije blještavilom suton maglovitih sjećanja
Oslonjena si na usamljenu klupu ispred puste fontane
U tamnom kaputu boje oraha kojega nisam volio
Vunenoj kapi od nježnog mohera i kožnim, mekim rukavicama
Tragovi tvojih stopala ostaju jasni poput ruža usana boje meda
Dah tvoj ostaje zamrznut u ogoljenoj krošnji starih platana

I pitam se tada, pitaš li se sada
Gdje je nestalo vrijeme za nas, za proljeća naših buđenja i navika
Nestrpljivih dodira, značajnih pogleda, bludnih noći u kojima si
Raširenih nogu, spremna i podatna, mirisna u slasti sirove strasti
Priča prekidanih poljupcima, toplog osmjeha, stiska ruke
Jutarnjih kava, nedjeljnih ručaka kod tvojih ili mojih
Šetnji uz usnule brodice, zagrljaja u tami, noćnih kupanja i mirnih valova

I pitam se tada, pitaš li se sada
Da li poželiš, da li prizivaš prošlost našeg postojanja
Buditi se, priviti se, razgolititi i maziti, nijemih usana smijati se ljubavi
Poželiš li sakriti se, čitati mi potpisanu knjigu, promatrati kišu i slušati pjesmu
Ili samo promatraš, oslonjena na klupu, sjenku svjetlosti poznate lampe
Opjevane u pjesmi našeg grada djetinjstva, ljubavi, nadanja i stradanja
Grada u kojem ostavljamo nepostojeće sutra za neka druga svitanja.

I pitam se tada, pitaš li se sada
Da li znam da si bila tu, pridošla umornim korakom pod svjetlost lampe