Došla si iznenada

Došla si iznenada, nenajavljena, u tihoj noći punog mjeseca, u haljini skupog kroja tamnih boja, raspuštene kose, nemirnih i prkosnih uvojaka, mirisna, nedodirljiva, skoro savršena i sjela preko puta mene na klupu kraj fontane.

Ne bih te prepoznao, ne bih te možda ni zapazio da nije bilo bljeska tvog upaljača i kratke svjetlosti koja me podsjeti na tvoje oči, davno spremljene u dubinu lakome prošlosti. Struja dalekih, razorenih sjećanja i iznevjerenih obećanja se pokrenu istog trena, uspomene ožive sadašnjost, prošlost nestane s plamičkom u tami kao u jeftinoj melodrami.

Ne, nisam se prevario, nisam se ni na tren upitao da li me oči varaju, ja sam naprosto znao da si ti. Da jesi i da postojiš.

            Zatvaram oči, dok mi ruke izdajnički drhte, pamtim tvoj miris, prepoznatljiv i izazovan, njegovan i pustolovan, miris koji me tako često nosio k tebi, u ljepotu plavetnila tvojih očiju i slast usana boje i okusa svježih jagoda.

Napola skrivečki, krajičkom oka, naoko nezainteresiran, promatram igru svjetlosti mjeseca i lelujavog dima na tvom milom licu i sjećanja mi se vrate, podmuklo, neželjeno, nevoljko, sa strahom i ledenim dahom.  Ti si zaborav, vapim u sebi nemušto, nemoćno, gorko. Neću, ne želim se vratiti u naše vrijeme, u toplinu tvog daha, u slast tvog tijela.  Idi od mene, nemam za tebe mjesta u srcu, nemam ni praznine da ju popuniš, sve si odnijela nestajući one noći. I tada….prepoznaješ me. Oči ti se šire u radosti, ustaješ i sjedaš do mene. Grliš me. Jako. Dugo. Ispituješ me pogledom, bez riječi. Ti nestaješ u meni, ja nestajem u tebi.

Priča se nastavlja, tamo gdje je nekoć stala. Skidaš se, skidam te. Ne postoji okolina, samo mjesec, fontana, stare platane, ti i ja.

Ljubimo se kao prvi puta, nudiš dojke mojim gladnim ustima kao da nećemo dočekati jutro. Spuštaš se lagano niz moje noge, u polutami, klečiš na mekoj ugaženoj travi, vežeš zamišljenim lisicama ruke na leđima i govoriš tihim, prigušenim glasom ja sam tvoja pička i robinja,  ostavljaš otvorena usta, moleći me šaptom jebi me u usta nedostojna tvog kurca.

Ne osvrćem se oko sebe, ne tražim u tami nepozvane goste dok se ritmički zabijam u tebe.

Lišće starih platana zapisuje još jednu ljubav kraj fontane, šapat iza uha, usne na vratu, trag zubi na bradavicama, bradu među nogama, noge u zraku, još jedna znojna tijela, još jedne tihe jecaje strasti u noći stvorenoj za ljubavnike i buntovnike.

            I dok crkvena zvona iz daljine navješćuju novi dan, još mamuran od sinoćnje boce jaegera, preglasne glazbe i ustajalog, gorkog mirisa duhana, sjedam na rub kreveta, nesiguran, umoran i dezorjentiran, bolna spoznaja me ošine u epicentar buđenja, stvarnost me presavije u struku, shvaćam da si mi došla u san, po tko zna koji puta, ispred fontane u noći punog mjeseca.

Dok se pokušavam prisjetiti čije je ovo usnulo, nedužno i nepoznato žensko tijelo provelo noć u mom krevetu,  ostaju mi, kao i uvijek, kada se pojaviš u mojoj pijanoj besvijesti, trajno zabilježene u sjećanju tvoje riječi zadnje noći našeg postojanja:

"Ne voli me", šapnula si mi tada kroz suze, "nisam ja tvoja, nisam za vječnost, nisam za štafelaj duginih boja, bocu vina i miris tvojih gradela, nisam za ljuljačku na trijemu i psa pod nogama".