nešto je u tom šarenom procvalom proljeću
koji nudi svoju ljepotu sramežljivom suncu
to nešto što budi potisnute, usnule nade i snove
i lakoćom otvara stare napukline proteklih godina
dok stojim, naslonjen na krhku ogradu sjećanja
i poželim, po tko zna koji put u noći
osjetiti snagu i toplinu tvog tijela
dah tvojih nemirnih usana
iskre radosti u tvom oku, šapat čežnje
tvoje ruke u tami
tvoje sramežljive prostote
prigušene jecaje nekontrolirane strasti
i posramim se svoje slabosti i želje
da te još jednom zagrlim, poljubim, pojebem
i ne želim si priznati da te nisam zaboravio
dok mi svaki zvuk potpetica
nemirne kovrče
zvuk tramvaja i autobusa
nosi valom tragova sjećanja
i pitam se
što je u tom proljetnom šarenilu boja
u tim laticama koje traže svoje tračke sunca
koje me danas mislima nose k tebi
u našu prošlost koja nikada nije imala budućnost
