krenuše mi nemirna sjećanja u to jutro
tražeći istu tebe u novom danu
znanom cestom na kraju puta
gdje snovi ostavljaju zaborav
krenuše mi nemirna sjećanja
na skromnu večeru te večeri
miris tebe, valova mora i sjetnih mandolina
tvoje radosti u trenucima slabosti
i opet danas, to danas koje nije jučer
a tako je blizu i daleko od sutra
stajem u prolazu, uz izlog, na zvuk, na spomen
gledam tvoj osmijeh na reklamnim panoima
osmijeh poznate, bogate, nedodirljive
tebe slavne kakvu si, jasno, morala biti
i pitam se…pitaš li se
gdje si krenula to jutro i kako ćeš stići
znanom cestom na kraju puta
dok uporne jesenje kapi kiše
neumoljivo ispiru masna slova
…ja sam tvoja budućnost…
ispod tvojih toplih, punih usana
boje kasne, jesenje večeri za dvoje
stojim na kiši, ispod teške konstrukcije
papirnatog utočišta snova i lažnog sjaja
ispod tebe koja se namješteno smiješiš
i dok posljednja slova blijede i nestaju
tvoj lik postaje groteska, prljav i neprepoznatljiv
a ostaje znana cesta na kraju puta
na kojoj mi se sviđalo biti jučer
gdje sam znao kuda i kako tamo stići
Nema komentara:
Objavi komentar