Ti

Ti

Koja si dugo bila strpljiva sa mnom

I znala si osmjehom, tako toplim i posebnim

Obraniti se od mojih smušenih riječi

Znala si gdje se odvaja linija zaborava

Gdje nebo nestaje u tami i duga gubi svoje boje

Ti

Koja si znala sve o meni što ja nisam znao

Odgovarala mi i prije postavljenih pitanja

Nudila razum ispred srca, riječ prije ishitrenih djela

Znala si, od prvog susreta, prvog pogleda, prvog daha

Da sam sve ono što nisi htjela da jesam

Ti

Koja si bježala od hladnoće prazne strane kreveta

I tražila samo jednostavan stisak umornih ruku

Tihu riječ nade i dašak radosti umirućeg dana

Mirni, poznati kutak za ukradeni zaborav

Bez sjećanja, bez uspomena, bez sutra

Ja

Suprotnost tvoja, želio sam sve što ti nisi

Laganu večeru i stol za dvoje uz miris svijeća

Zagrljaj u tami, smiješak u očima, dodir u prolazu

Tvoj šapat, moje usne na tvom vratu

Tvoju ruku na mom licu neprospavanih noći

Ja

Nikada neću znati da li bi me čekala

Na zamišljenoj crti koja ostaje za nama

U magli koja pokreće lelujave sjenke

Da li bi, na čas, pomislila, da smo ipak bliski

Da smo skoro isti u našoj samotnoj suprotnosti.

Ti

Nikada nećeš znati jer nisi željela znati

Ja

Znam da neću znati što želim znati