Nedjelja je…kasno
ljetno popodne lijepe ravnice.
Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku
osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim
prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred
kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim a on mi digne ruku na
pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno kako to šokci inače čine.
Prolazim kroz
centar Sela uspavanog dugim, ljetnim, tromim danom i lagano skrenem prema
slastičarni koju ugledah tik uz cestu, stanem i parkiram uz željezničku prugu.
Sjednem pod natkrivenu terasu na grubu drvenu klupu žmirkajući od igre sunčevih
zraka na zalasku i lelujanja slamnate zavjese na terasi, pripremajući nepce za
omiljenu porciju vanilije i punča.
- Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me
poslužila, nabrajajući preostali asortiman. Uzeh ipak dvije kuglice punča u
čaši. Čuh u daljini vlak.
Malom žličicom skinem sloj sa kuglice punča koji nestane i istopi se u mojim
ustima. Uživam u okusu, mmmmm…punč, ah kakav božanstveni okus, okus koji me
isti tren vrati nekoliko godina unatrag, u jednu drugu slastičarnu u Gradu u
koji sam krenuo, okus punča koji me podsjetio na usne jedne Jasmine.
Jasmine, koja je
voljela punč i sok od borovnice, ljetni pljusak i nemirne valove na rijeci,
svog Pašu, zlatnog retrivera i Žućka, kanarinca kojega sam joj poklonio za njen
rođendan, kapljice jutarnje rose na ruži i otpalo lišće starog kestena ispred
njenog balkona.
Jasmine, koja je
voljela čitati moja pisma iz Splita duboko u noć, uz lampu oblika polumjeseca,
ne mareći za dosadne mušice koje su nalazile put kroz zatvorenu zavjesu njene
sobe, često dočekavši duboku noć s osmjehom na licu.
A kako sam samo
volio taj osmjeh za kojim sam znao doći samo na par sati iz Splita u ravnu
Slavoniju, njene usne boje zalaska sunca i okusa punča, njene iskrice radosti u
očima, njeno tijelo koje je sve moje snove držalo budnim, njene ruke koje su me
pozdravljale sa kolodvora dok sam gledao kroz prozor vagona, jedna u zraku
radosno najavljujući ponovni susret, a druga brišući izdajničku suzu rastanka.
Jasmina, djevojka
koju sam učinio ženom i koja me učinila muškarcem, žena koja je to znala i
željela biti, žena koja nije prešla preko uvrede koju sam joj učinio, žena koja
je zbog toga rekla zadnje ne, žena koja je jedne kasne jeseni sumornog i
maglovitog petka prije puno godina, ušla u vlak bez povratka, isti takav koji
je upravo stao u Selu, trgnuvši me iz sjećanja.
Gledao sam u ove
vagone, nesvjesno tražeći njen lik, njenu plavu kosu, njene tamne oči koje su
vidjele duboko u moju dušu, usne koje su znale svaku tajnu mog tijela, tople
ruke koje su me branile od hladne zime, njen osmjeh, toliko drag a kojega sam
zaledio u trenu nepromišljenosti, bahatosti i nadmoći.
Čaša sa sladoledom
je ostala prazna, ostao je samo okus punča u mojim ustima i sjećanje na
Jasminu, sjećanje na mladost koju smo dijelili, na snove koje nismo ostvarili i
obećanja koja si nismo ispunili.
Vlak je krenuo iz
stanice i devet vagona kasnije, Jasmina je opet nestala iz mog života.
Sretno ti bilo,
draga Jasmina, ma gdje bila, duboko vjerujem da si i ti koji put osjetila
nostalgiju naših nadanja, barem dok čuješ zvuk brzog vlaka u daljini.
