U noći adventskih lampica

sve one adventske lampice

koje raskošnim svjetlom daruju Zrinjevac

u hladnoj noći zagrebačke zime,

ne mogu zamijeniti biserni sjaj oka tvog

ni toplinu rumenog obraza

dok ti šapat nestaje

nošen vjetrom sa Sljemena

tragovima sjećanja

Prijatelju moj Bosute

Opet smo tu, prijatelju moj stari

ti i ja, u sjenki tvojih nemirnih valova

u hladnim, vedrim noćima adventa

u sutonu naših misli i zaborava

Kao i uvijek, čekao si me, spokojan i miran

sputan kamenim pločama svojih obala

i znao si da ću ti doći u božićno jutro

da te podsjetim na tragove mojih sjećanja

Znam da znaš sve o njoj 

sve sam ti ispričao

sve što mi znači 

sve što me njoj privlači

Poznat ti je svaki njen uvojak

njen osmijeh

drhtaj dlana

sjaj u oku, dodir usana

Samo jedno ti nisam htio reći

prešutio sam ti, stisnuo usta, ostao nijem

od bola, od sjećanja, od sljedećih jutara

od tvog podsmjeha i moje nemoći

Nije me bilo u božićnoj noći

nije mi bila u božićnom jutru

nismo bili u noćima adventa

nismo više oni koji ti se raduju

No dobro, pričat ću ti o tome

u hladnim, vedrim noćima adventa

pričat ću ti gdje je nestala Ona

u tamnoj stazi bez sjaja zvijezda

Do tada, prijatelju moj Bosute

ostaj mi spokojan i miran

čuvaj mi uspomenu na Nju

u tragovima mojih sjećanja

krenu tragovi sjećanja

Kad me pogledaš…

Kad te pogledam…

Kad se vidim u tvom pogledu…

Kad se vidiš u mom pogledu…

Uz zvuk tramvaja…

I vjetrom nošenog lišća…

Krenu tragovi sjećanja…

Krajičkom oka tvog…

Putem pogleda mog…

I ti se smiješiš…

I ja se smiješim…

Pišemo pogledom…

Po tragovima sjećanja…

Našeg postojanja…

Kako je sve lako…

Kako je sve tiho…

Kako je sve to…

Baš to…

Tako lako…

Tako tiho…

Tako sve…

Tako baš to…

Kad me pogledaš…

Kad te pogledam…

Kad se vidim u tvom pogledu…

Kad se vidiš u mom pogledu…

U nedogled biti poznanik stran

Još jedan vikend, prohladan i kišovit

I tvoja bijela jetta pod krošnjom kestena

I poznata soba sa uzorcima jeseni

U ničijem, urbanom gradiću naših susreta

U žurbi je, slučajno odabran

Da, opet si pokazala svoje raskošno tijelo

Nemirnim usnama šaputala mi ime

Toplim dahom nudila više od zadnji put

Neskriveni trag strasti u jastuku

Kao široki, šareni suncobran

I opet je tvoje raskošno tijelo

Usne su mirisnih boja

Riječi su bez riječi

Pogledi su bez sjaja

A ja se trudim ostati pribran

Rastajemo se, uz značajan osmijeh

Još jedan ukradeni dodir usana

Nestajemo u suprotnim smjerovima

Dok kiša ispire tragove sjećanja

I kratki je pozdrav, vrlo kulturan

Nisi svjesna da je ovo zadnji susret

Nisam ga najavio, nisam planirao

Samo mi je došlo, signali svih naših noći

Ne želim biti donator kurca, ne više

U nedogled biti poznanik stran

Evo me, jesam ti

I vrući kolovoz je.

I pitomi Zaprešić je.

I dugi vikend je.

I tvoja bijela jetta je.

I tvoj blagi osmijeh je.

I tvoje nemirno tijelo je.

I tvoje tihe riječi...

Evo me, jesam ti htjela.

Evo me, jesam ti došla.

Evo me, jesam ti željela.

Evo me, jesam ti tvoja.

Vrući kolovoz je.

Bučni Zagreb je.

I dugi vikend će.

I pitomi Zaprešić će.

I tvoja bijela jetta će.

I tvoj blagi osmijeh će.

I tvoje nemirno tijelo će.

I tvoje tople riječi će.

Evo me, jesam ti…

To nije TO

Ti: Što želiš na kraju? Reci mi.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Voljela bih čuti, molim te.

Prošla je skoro jedna minuta.

Ja: Isto. Tebe.

Ti: Mene?

Ja: Da.

Ti: Kako spontano, bravo. Kraj dostojan svih sapunica.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Zbilja me još želiš?

Ja: Da

Ti: I to mi sada kažeš? Na kraju?

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Što želiš od mene?

Ja: Sve.

Ti: Što sve?

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Što je to 'sve'? Želim znati. Reci mi.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Voljela bih čuti, molim te.

Ja (nakon kraćeg oklijevanja): Svu tebe.

Ti: Isuse, kako si otvoren. Kako jebeno neposredan.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Dobro. Želiš me…što? Ljubiti? Grliti? Čuti? Mirisati? Osjećati? Voljeti? Paziti?

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Voljela bih čuti, molim te.

Ja (nakon kraćeg oklijevanja): Da. Sve TO.

Ti: Pa sve TO si imao.

Ja: Čini ti se.

Ti: Zar? A što te sprečava da me tako poželiš?

Prošla je skoro jedna minuta.

Ja: Ti

Ti: Ja? Zašto?

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Voljela bih čuti, molim te.

Ja: Zato što ti ne želiš kako te želim.

Ti: Kako ti znaš kako te želim?

Ja: Vidim ti u očima.

Ti: Što vidiš?

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Voljela bih čuti, molim te.

Ja: Ne vidim TO što želim vidjeti.

Ti: Ne vidiš dobro. Ili ne želiš vidjeti?

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Isuse…RECI mi nešto. Ipak je ovo naš kraj.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Voljela bih čuti, molim te.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ja: Nisu potrebne riječi.

Ti: Jesu. Treba mi ta riječ. Za kraj.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Reci mi. Reci mi jasno i glasno: Želim te više od…ne znam… bilo čega, samo

mi reci.

Prošla je skoro jedna minuta.

Ti: RECI MI TO, MOLIM TE.

Ja (nakon kraćeg oklijevanja): Meni treba TO. I sve što je iza i ispred TO.

Ti: Pa potraži TO. Pogledaj me. Zagledaj se u mene.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Potrudi se. Pronađi me.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Bojiš se.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Bojiš se da ćeš vidjeti upravo TO, zar ne?

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Imaš tri sekunde da provjeriš.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: Isteklo ti je vrijeme.

Ja: Daj mi tren.

Ti: Dala sam ti. Cijeli život pred tebe. Sve svoje godine. Čekala sam.

Šutim, zagledan u svjetlost lampe.

Ti: I nisam dočekala. Osim tvojih stupidnih izvlačenja.

Ja: Nisam ti rekao da…

Ti: Da, jesi. Upravo.

Ja: Mislim…

Ti: Nemoj.

Ja: Htio sam ti reći da…

Ti: Nikada nećeš saznati. Tvoja volja.

Ja: Kad bi ti samo znala…

Ti: Sada znam.

Okrećeš se. Odlaziš. Nestaješ u mraku iza svjetlosti lampe.

Ja: …da si mi u srcu, da si sve moje TO.

In memoriam mom ocu

                                                                             21.srpanj 2017

           21.srpanj 2017

 

Mom ocu

                                                     

Smrt je konačnost životnog sna.

Što reći na kraju tvog puta?

Ti si dočekao svoje zadnje svitanje.

Tvoje umorno tijelo pokriva tama.

No, tvoj nemirni duh plovi beskrajem vječnosti.

Ne znam da li si ti doživio svoje snove.

Ako nisi, nadam se da ih sada počinješ živjeti.

Ti i ja.

Otac i sin.

Nismo se snašli u tom odnosu.

Nismo se znali zbližiti.

Prepoznati.

Biti otac i sin.

Držeći tvoju hladnu ruku u sivilu bolesničke sobe

Dok su tvoje usne ostale nijeme

I tvoje misli zamrznute u trenutku smrti.

Nisam ti oprostio.

Što nisi bio kraj mene kada si mogao.

Što nisi bio uz mene kada sam te trebao.

Što nisi znao biti otac.

Što nisi znao reći 'volim te, sine moj'.

Što nisi znao što je ta ljubav.

Ne. Nisam ti oprostio.

Snivaj svoje snove u tišini vječnosti.

hoću...

hoću

napisati ću ti pjesmu

pjesmu samo za tebe

o noćima ljubavi

o jutrima strasti

snenim pokretima 

sjenkama na tvom licu

ime tvoje

hoću

napisati ću ti pjesmu

pjesmu samo za tebe

o noćima žudnje

o jutrima mirisa tvog

osmijeha i nade

zagrljaju

ime tvoje

hoću

napisati ću ti pjesmu

pjesmu samo za tebe

da ju nosiš i pjevaš

u ljetnoj noći

zvijezda padalica

ime tvoje

ma hoću

napisati ću ti pjesmu

pjesmu samo za tebe

bit će to najljepša pjesma

slova i riječi za gitaru

koja će znati slaviti

ime tvoje

ma zaista hoću

napisat ću ti pjesmu

pjesmu samo za tebe

kad uhvatim daha

spremim sjećanja

i uspijem izgovoriti

ime tvoje

Malenoj

U smiraj dana, dok se zadnje zrake sunca bore ostati na horizontu, gledam u tvoje oči, u toplinu kojima upijaju ostatke dana i vidim se, zrcalim se, tako malen, tako nestvaran u širom otvorenim, blago začuđenim zjenicama.

Iskrice radosti se lome na sitnim kapljicama znoja koje nestaju u mekoći i raskošnoj dubini nesputanog, raspuštenog, raskalašenog, razbludnog, ustreptalog tijela drhtavih bedara i neutažive želje za očekivanom, tako dobro poznatom prepuštanju strasti, sirovog nagona i potrebe za grubim dodirom ruke u zarobljenom međunožju u kojem caruje pulsirajuća kraljica kurca i svemira. 

- Zgromi me, uništi me kurcem, slomi me, jebi me… - nudiš se, otvorena, raširena i pokorena.

I dok zatvaraš oči od blagog rumenila izrečenih prostota na koje nisi naviknula, nestaješ u prostoru svog trajanja, izgubljena u trenutku postojanja i nestajanja, nisi nimalo svjesna da nismo sjedinjeni u tom prostoru, nimalo svjesna da sam nijemi promatrač tvog orgazma, tvojih uzdignutih nogu, tvojih krikova, tvoje strasti.

Dok ti svijest lagano pristiže slikom i tonom u stvarnost, popravljaš jastuk i pokrivaš nas zgužvanim, u žurbi odbačenim pokrivačem, zadovoljno se smješkaš i, dok posežeš rukom za čašom hladnog narančinog soka, između gutljaja mi govoriš, uh jebote, što mi to radiš, izluđuješ me.

Gledam te dok se smiješiš i pitam se da li da kažem, dok si svršavala,  da sam jasno čuo lavež susjedovog psa, da sam čuo svaki takt i riječi Adele koja nas je pratila svojim toplim glasom iz playera na laptopu, da sam nezainteresirano pratio puzajući bijeg sitnog pauka iznad uzglavlja kreveta.

Ma neću ti reći.

Neću ti reći jer mi ne bi vjerovala da nisam u istom filmu kojega gledaš. Ti si zadovoljna i zadovoljena, uživaš i svršavaš, dok sam ja samo donator kurca,  Neću ti reći, jer ne vidiš prazninu koja nas odvaja, a ja nemam snage da ti ju pokazujem, ionako nećemo trajati.

S proljeća

nešto je u tom šarenom procvalom proljeću

koji nudi svoju ljepotu sramežljivom suncu

to nešto što budi potisnute, usnule nade i snove

i lakoćom otvara stare napukline proteklih godina

dok stojim, naslonjen na krhku ogradu sjećanja

i poželim, po tko zna koji put u noći

osjetiti snagu i toplinu tvog tijela

dah tvojih nemirnih usana

iskre radosti u tvom oku, šapat čežnje

tvoje ruke u tami

tvoje sramežljive prostote

prigušene jecaje nekontrolirane strasti

i posramim se svoje slabosti i želje

da te još jednom zagrlim, poljubim, pojebem

i ne želim si priznati da te nisam zaboravio

dok mi svaki zvuk potpetica

nemirne kovrče

zvuk tramvaja i autobusa

nosi valom tragova sjećanja

i pitam se

što je u tom proljetnom šarenilu boja

u tim laticama koje traže svoje tračke sunca

koje me danas mislima nose k tebi

u našu prošlost koja nikada nije imala budućnost

Ti bi htjela noćas svoju zvijezdu

Ti bi htjela noćas svoju zvijezdu

Slaba si, ustreptala i željna

Zarobljena u tragovima sjećanja

Tražiš isprekidane niti u stihu pjesama

Širiš krila svoje nemoći, nudiš svoje snove

Ti bi htjela noćas svoju zvijezdu

Dok se nebu smiješi tvoj pogled

U srcu ti slatki nemir traži mir

Nazdravljaš mirisom vina i dahom proljeća

Tvom zanosnom tijelu i toplini dodira

Ti bi htjela noćas svoju zvijezdu

I pjesme koje o tebi pričaju

O dubini tvoje duše i lakoći koraka

Dok se osvrćeš i tražiš tragove sjećanja

U starim stazama izgubljenih u vremenu

Ti bi htjela noćas svoju zvijezdu

Dok lijeno jutro blijedi njen sjaj

Opet će dan, sunce, more i vjetar

Prekriti prhki trag tragova sjećanja

Do novog nemira u noći zvijezda

Tvoje prve riječi

Sjećam se tvojih prvih riječi

A o čemu bi pričao

Na kraju dana

Dodirni me

Raduj mi se

Ako me želiš

I bi tako

Kako odoljeti

Ako nisi tu

Riječi zastaju

Lovim ih zrakom

Ostavljene u tragovima sjećanja

Sve što poželiš bit ću ti večeras

Sve što poželiš bit ću ti večeras
Sve što tražiš, dat ću ti i bit ću

Ljubavnik, pratitelj i redovnik
Bit ću tvoj, do neba, do nas

Tu sam, tvoj sam, zato i jesam
Sve što poželiš bit ću ti večeras

Tvoj čovjek, tombola, maestral

U smiraj dana, večeras do osam

Gledat ćemo se u odsjaju kamina

Sve što poželiš bit ću ti večeras

Tvoj sugovornik, uzrok, neposluh

U olujnoj noći kamenih zidina

Pričat ćemo ili nećemo
Sve što poželiš bit ću ti večeras

Tvoj suludi vozač, skaut, virtuoz

U jutrima dok ne mirujemo

Tu sam, tvoj sam, zato i jesam

Sve što poželiš bit ću ti večeras

Tvoj sažetak, vihor, nemar

Na postolju kojem se privikavam

Šetat ćemo ulicama neznanim

Sve što poželiš bit ću ti večeras

Tvoj sutradan, podsjetnik, svjedok

U zvijezdama pune noći obasjanim

Tu sam, tvoj sam, zato i jesam

Sve što poželiš bit ću ti večeras

Samo nemoj, nemoj mi reći

Da si poželjela duže od osam

Istok je tamo gdje Ti nisi

U vlaku za Istok koji me udaljava od Tebe

Drugog petka sunčanog svibnja

Još mirišem tvoj topli dah

Zagrljaj i rastanak ispred Glavnog Kolodvora

Istok je tamo gdje ti nisi

Gdje nema tvog osmijeha

Tvog pogleda u smiraj dana

Tvojih nemirnih ruku

Istok je tamo gdje te nema

Gdje se jutrom budim bez tebe

Snene, mazne i podatne

Raširene, spremne i neodoljive

Istok je tamo i samo je Istok

Prazna i sumorna cesta bez kraja

Tamo nema tvog dodira

Tihog šapta želje i strasti

I dok ulaziš u tramvaj koji te nosi od mene

Nestaje tvoj lik izgubljen u mnoštvu

Ostaje mi trag na usnama i potvrda

Da me opet čekaš, tamo na našim mjestima

Tamo je naša klupa u Maksimiru

I stara platana na Zrinjevcu

Kafić u Tkalčićevoj

Sat na Trgu i zvona katedrale

Tamo je naš stan i jastuk za snove

I onaj mačak koji ti se posebno raduje

Gdje si bila žena, ženka i ljubavnica

Moja slabost, nada i potreba

Prolazi drugi petak ovog svibnja

Istok je tamo gdje te sanjam

Gdje nosim tvoj lik i sjećanje

Dok vlak osvaja staru prugu

Krenuše mi sjećanja

krenuše mi nemirna sjećanja u to jutro

tražeći istu tebe u novom danu

znanom cestom na kraju puta

gdje snovi ostavljaju zaborav

krenuše mi nemirna sjećanja

na skromnu večeru te večeri

miris tebe, valova mora i sjetnih mandolina

tvoje radosti u trenucima slabosti

i opet danas, to danas koje nije jučer

a tako je blizu i daleko od sutra

stajem u prolazu, uz izlog, na zvuk, na spomen

gledam tvoj osmijeh na reklamnim panoima

osmijeh poznate, bogate, nedodirljive

tebe slavne kakvu si, jasno, morala biti

i pitam se…pitaš li se

gdje si krenula to jutro i kako ćeš stići

znanom cestom na kraju puta

dok uporne jesenje kapi kiše

neumoljivo ispiru masna slova

…ja sam tvoja budućnost…

ispod tvojih toplih, punih usana

boje kasne, jesenje večeri za dvoje

stojim na kiši, ispod teške konstrukcije

papirnatog utočišta snova i lažnog sjaja

ispod tebe koja se namješteno smiješiš

i dok posljednja slova blijede i nestaju 

tvoj lik postaje groteska, prljav i neprepoznatljiv

a ostaje znana cesta na kraju puta

na kojoj mi se sviđalo biti jučer

gdje sam znao kuda i kako tamo stići

Ako ti kažem da nestajem

Ako ti kažem da nestajem u tvojim očima

strahujem da ćeš se nasmijati

da ćeš odmahnuti rukom i zaokrenuti riječi niz vjetar 
Slutim da mi nećeš uzvratiti isto.

Ako ti kažem da se radujem tvom osmjehu preko ceste

strahujem da ćeš se nasmijati

da ćeš odmahnuti rukom i zaokrenuti riječi niz vjetar 
Slutim da mi nećeš uzvratiti isto.

Ako ti kažem da te želim nagnutu na dvosjedu
ispred kamina, uz pločice tuš kabine

strahujem da ćeš se nasmijati

da ćeš odmahnuti rukom i zaokrenuti riječi niz vjetar 
Slutim da mi nećeš uzvratiti isto.

Ako ti kažem da si često gošća mojih razbludnih i nemirnih snova

strahujem da ćeš se nasmijati

da ćeš odmahnuti rukom i zaokrenuti riječi niz vjetar

Slutim da mi nećeš uzvratiti isto.

Ako ti kažem da vjerujem u naša ukradena popodneva i svitanja
u godini ispred nas, strahujem da ćeš se nasmijati

da ćeš odmahnuti rukom i zaokrenuti riječi niz vjetar 
Slutim da mi nećeš uzvratiti isto.

Zato se ne usudim pohvaliti tvoj raskošni dekolte, izbjegavam tvoj miris

strahujem da ćeš se nasmijati

da ćeš odmahnuti rukom i zaokrenuti riječi niz vjetar. 
Slutim da mi nećeš uzvratiti isto.

Zato ne tražim tvoju ruku u tramvaju, ne želim misliti koliko te želim

strahujem da ćeš se nasmijati

da ćeš odmahnuti rukom i zaokrenuti riječi niz vjetar 
Slutim da mi nećeš uzvratiti isto.

Dok promatram tvoje gipko tijelo koje ulazi u tramvaj

strahujem da ćeš se nasmijati

da ćeš odmahnuti rukom i zaokrenuti riječi niz vjetar 

"ma zaboravi Karlo…ne snalazim se u ovoj priči ".

Manje

manje boli ono što jeste...više ono što nije ili je moglo biti

Sitnice

Toliko malih stvari nas raduje

a tako olako prolazimo kraj njih.

Tek kad nam postanu nedohvatljive

shvatimo njihovu veličinu.

Jasmina

Nedjelja je…kasno ljetno popodne lijepe ravnice.
Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno kako to šokci inače čine. 

Prolazim kroz centar Sela uspavanog dugim, ljetnim, tromim danom i lagano skrenem prema slastičarni koju ugledah tik uz cestu, stanem i parkiram uz željezničku prugu. Sjednem pod natkrivenu terasu na grubu drvenu klupu žmirkajući od igre sunčevih zraka na zalasku i lelujanja slamnate zavjese na terasi, pripremajući nepce za omiljenu porciju vanilije i punča. 
              - Nestalo vanilije - reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman. Uzeh ipak dvije kuglice punča u čaši. Čuh u daljini vlak. 
Malom žličicom skinem sloj sa kuglice punča koji nestane i istopi se u mojim ustima. Uživam u okusu, mmmmm…punč, ah kakav božanstveni okus, okus koji me isti tren vrati nekoliko godina unatrag, u jednu drugu slastičarnu u Gradu u koji sam krenuo, okus punča koji me podsjetio na usne jedne Jasmine. 

Jasmine, koja je voljela punč i sok od borovnice, ljetni pljusak i nemirne valove na rijeci, svog Pašu, zlatnog retrivera i Žućka, kanarinca kojega sam joj poklonio za njen rođendan, kapljice jutarnje rose na ruži i otpalo lišće starog kestena ispred njenog balkona.

Jasmine, koja je voljela čitati moja pisma iz Splita duboko u noć, uz lampu oblika polumjeseca, ne mareći za dosadne mušice koje su nalazile put kroz zatvorenu zavjesu njene sobe, često dočekavši duboku noć s osmjehom na licu.

A kako sam samo volio taj osmjeh za kojim sam znao doći samo na par sati iz Splita u ravnu Slavoniju, njene usne boje zalaska sunca i okusa punča, njene iskrice radosti u očima, njeno tijelo koje je sve moje snove držalo budnim, njene ruke koje su me pozdravljale sa kolodvora dok sam gledao kroz prozor vagona, jedna u zraku radosno najavljujući ponovni susret, a druga brišući izdajničku suzu rastanka.

Jasmina, djevojka koju sam učinio ženom i koja me učinila muškarcem, žena koja je to znala i željela biti, žena koja nije prešla preko uvrede koju sam joj učinio, žena koja je zbog toga rekla zadnje ne, žena koja je jedne kasne jeseni sumornog i maglovitog petka prije puno godina, ušla u vlak bez povratka, isti takav koji je upravo stao u Selu, trgnuvši me iz sjećanja. 

Gledao sam u ove vagone, nesvjesno tražeći njen lik, njenu plavu kosu, njene tamne oči koje su vidjele duboko u moju dušu, usne koje su znale svaku tajnu mog tijela, tople ruke koje su me branile od hladne zime, njen osmjeh, toliko drag a kojega sam zaledio u trenu nepromišljenosti, bahatosti i nadmoći. 

Čaša sa sladoledom je ostala prazna, ostao je samo okus punča u mojim ustima i sjećanje na Jasminu, sjećanje na mladost koju smo dijelili, na snove koje nismo ostvarili i obećanja koja si nismo ispunili. 

Vlak je krenuo iz stanice i devet vagona kasnije, Jasmina je opet nestala iz mog života.

Sretno ti bilo, draga Jasmina, ma gdje bila, duboko vjerujem da si i ti koji put osjetila nostalgiju naših nadanja, barem dok čuješ zvuk brzog vlaka u daljini.

Danas je dan za danas

Danas je još jedan dan za nas

Tako sjenke jutarnjih boja nam govore

I nude nam razgovore i šetnje uz more

Obećanja, vraćanja i ponavljanja

Ako navratiš danas u naše danas

Budi dobra, topla i vedra,

Budi nasmiješena, spremna i uzvišena

Zavedi me kao junaka stare knjige

Noćas je još jedna noć za nas

Tako umorne zvijezde nam govore

Noćas ludujem, psujem i drugujem

Očekujem, zahvaljujem, naslućujem

Ako navratiš noćas u naše noćas

Ponesi slike iz dubine sjećanja

Zapjevaj pjesme lagane i sjetne

I pusti jutru da odnese besanu noć

Danas je dan za naše danas

Noćas je noć za naše noćas

I ne pitaj gdje je danas za nas

I ne pitaj gdje je noćas za sutra 

Mogu sve što želim

Mogu biti tvoj i opet ne biti svoj 
Mogu te zamisliti i grliti, veseliti tebi sanjivoj 
Mogu te stisnuti i plesati, nagovoriti i pokoriti
Mogu te otkopčati i iskoristiti, voljeti i maziti
Mogu te skinuti, posjesti i pojebati 

Mogu te hraniti i napiti, sladoled ti donijeti
Mogu ti služiti, šal i samostojke ti kupiti
Mogu ti zvijezde prebrojati, tugu ukloniti 
Mogu ti prići, dlan ljubiti i kosu mrsiti
Mogu te razuvjeriti i glumiti, obećati i lagati 

Mogu te nadigrati, ušutkati i htjeti
Mogu te…mogu ti… sve što želim
Samo te ne mogu zaboraviti

Priđi mi...

U svojoj Strepnji, Desanka Maksimović kaže:

"Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka

da volim i želim oka tvoja dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

dok od sebe samo nagoveštaj da."

Ma pusti pjesnikinju i njenu strepnju

priđi mi, želim da si mi bliže,

da mogu uroniti u tvoja oka dva

želim nagovještaj i sreću tvoje blizine

U svojoj Strepnji, Desanka Maksimović kaže:

"Ne, nemoj mi prići! Ima više draži

ova slatka strepnja, čekanje i stra'.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži,

o čemu se samo tek po slutnji zna."

Ma pusti pjesnikinju i njenu strepnju

priđi mi, želim da si mi bliže,

ne želim čekati, ne želim strah i slutnju

ni ljepotu traga tvoje duše

U svojoj Strepnji, Desanka Maksimović kaže:

" Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?

Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva."

Ma pusti pjesnikinju i njenu strepnju

priđi mi, želim da si mi bliže,

jer pjesnikinja ne zna da si moja zvijezda

da si moje našto to, da si moje čemu.

Pod nebom staklenih boja

u tragovima sjenki romana o zaljubljenoj ženi

listam stranice pustim slovima zanesenog pisca

osjećam blagi miris vina s tvojih usana

povjetarac sa planina i otkucaj sata iznad kamina

poželim da sam pjesnik dara i strasti

da mi slova, kao i piscu od formata

u tragovima sjenki romana o zaljubljenoj ženi

postaju glas srca, razuma i lelujave nade

uzalud mi nada u pjesništvo, najdraža moja

kad su mi riječi siromašne i bezbojne

slova zarobljena na imenu tvom

na miris vina s tvojih usana

pod nebom staklenih boja sa istoka

brojim sjećanja na noći žestokog bluda

slova su mi sve čudnija i drhtavija

u tragovima sjenki romana o zaljubljenoj ženi

zavidim piscu na njegovom miru i lakoći

smislu i poretku nadmoći rečenica

u tragovima sjenki romana o zaljubljenoj ženi

i nimalo se ne radujem svojoj nemoći na miris vina s tvojih usana

daleko si i sva mi nedostaješ najdraža moja

pod nebom staklenih boja sa istoka

kad su mi riječi siromašne i bezbojne

ostaje mi nemoć, kočijaševa psovka i slova imena tvog

Ti

Ti

Koja si dugo bila strpljiva sa mnom

I znala si osmjehom, tako toplim i posebnim

Obraniti se od mojih smušenih riječi

Znala si gdje se odvaja linija zaborava

Gdje nebo nestaje u tami i duga gubi svoje boje

Ti

Koja si znala sve o meni što ja nisam znao

Odgovarala mi i prije postavljenih pitanja

Nudila razum ispred srca, riječ prije ishitrenih djela

Znala si, od prvog susreta, prvog pogleda, prvog daha

Da sam sve ono što nisi htjela da jesam

Ti

Koja si bježala od hladnoće prazne strane kreveta

I tražila samo jednostavan stisak umornih ruku

Tihu riječ nade i dašak radosti umirućeg dana

Mirni, poznati kutak za ukradeni zaborav

Bez sjećanja, bez uspomena, bez sutra

Ja

Suprotnost tvoja, želio sam sve što ti nisi

Laganu večeru i stol za dvoje uz miris svijeća

Zagrljaj u tami, smiješak u očima, dodir u prolazu

Tvoj šapat, moje usne na tvom vratu

Tvoju ruku na mom licu neprospavanih noći

Ja

Nikada neću znati da li bi me čekala

Na zamišljenoj crti koja ostaje za nama

U magli koja pokreće lelujave sjenke

Da li bi, na čas, pomislila, da smo ipak bliski

Da smo skoro isti u našoj samotnoj suprotnosti.

Ti

Nikada nećeš znati jer nisi željela znati

Ja

Znam da neću znati što želim znati