Prijatelju moj Bosute

Opet smo tu, prijatelju moj stari

ti i ja, u sjenki tvojih nemirnih valova

u hladnim, vedrim noćima adventa

u sutonu naših misli i zaborava

Kao i uvijek, čekao si me, spokojan i miran

sputan kamenim pločama svojih obala

i znao si da ću ti doći u božićno jutro

da te podsjetim na tragove mojih sjećanja

Znam da znaš sve o njoj 

sve sam ti ispričao

sve što mi znači 

sve što me njoj privlači

Poznat ti je svaki njen uvojak

njen osmijeh

drhtaj dlana

sjaj u oku, dodir usana

Samo jedno ti nisam htio reći

prešutio sam ti, stisnuo usta, ostao nijem

od bola, od sjećanja, od sljedećih jutara

od tvog podsmjeha i moje nemoći

Nije me bilo u božićnoj noći

nije mi bila u božićnom jutru

nismo bili u noćima adventa

nismo više oni koji ti se raduju

No dobro, pričat ću ti o tome

u hladnim, vedrim noćima adventa

pričat ću ti gdje je nestala Ona

u tamnoj stazi bez sjaja zvijezda

Do tada, prijatelju moj Bosute

ostaj mi spokojan i miran

čuvaj mi uspomenu na Nju

u tragovima mojih sjećanja