Znam, osjećaš moju bol nepokretne ruke
Govorim ti da će sve proći i da ću te opet grliti
Opet ćemo plutati bistrim vodama stubičkih bazena
Šetati Zrinjevcem, piti limunadu na Opatovini
Ti…
Ti ne bi bila ti
Kada ne bi svoju strepnju
Strah i neizvjesnost utkala u riječi nade
Stihove samo tebi svojstvene:
'nedostaju mi…
tvoje nježno plave oči
nedostaje mi…
pogled u kojem ti se sviđam
nedostaje mi…
zagrljaj u kojem se osjećam
sigurno, toplo, blisko
nedostaje mi…
poljubac kojim dijelimo nježnost,
kojim se dajemo
nedostaje mi…
dodir kojim dajemo toplinu jedan
drugome
nedostaje mi…
pogled u kojem vidim požudu,
želju mene i mog tijela
nedostaje mi…
spajanje kada potvrđujemo sve
ovo, kada potvrđujemo naše MI
što mi to radiš… zašto mi toliko
nedostaješ…
ili…
mislim da tu riječi prestaju, to
govori samo za sebe'
Slažem se s tobom, pjesnikinjo moja. Tu riječi prestaju.
Nema komentara:
Objavi komentar